Plemenska i rodbinska okupljanja sve su češća poslednjih godina u Crnoj Gori. Lijepe su to prilike da se bližnji približe, mladi upoznaju, stariji podsjete mladosti i predaka... jednostavno, to su skupovi ljubavi, skupovi koji se pamte i prepričavaju.
U avgustu je veselo bilo i na imanju Krgovića u Donjoj Štitarici kod Mojkovca. Veselo da ne može veselije, a razlog je bio prvo kupljanje potomstva Vida i Ljubice Krgović. Inicijatori su bili Dragan Krgović i Jovo Vuković, a skup su, bratski, kako je to kod njih prepoznato, sa oduševljenjem prihvatili i podržali troje Vidove i Ljubičine djece, sinovi Aleksandar i Milorad Krgović i ćerka Ruža Drljević.
– Nadaleko je poznata sloga Vidove i Ljubičine djece. To su bila djeca koja su odrastala u teškim posleratnim uslovima, kao i ostali. U nemaštini, ali sa ponosom i slogom, svi su ostvarili životne ciljeve. Zasnovali porodice, izrodili poštenu i radnu djecu, a oni dalje našu unučad. Ja sam sestra srećna i ponosna na svoj rod. Najmlađa sam od sestara i jedina živa, pa je svaki dolazak u rod za mene poseban doživljaj. Nemjerljivo sam zadovoljna i kako naša djeca žive. Naučili su od nas da sloga može mnogo i sa tim se ništa ne može mjeriti. Srećna sam danas kao rijetko kada i želim da ovako nastavite kroz život – istakla je Ruža Drljević na skupu.
Aleksandar Leko Krgović je primakao devedesetoj. Proturio je mnogo teškog, ali i lijepog kroz svoj život. Zna šta je nemati, biti proganjan i pljačkan, zna i šta je imati i biti cijenjen i voljen. Zna Leko i bratstveničku istoriju koju je na prvom skupu prezentovao potomstvu Vidovom i Ljubičinom. Zna Leko, a od zajedničkog skupa znaju i ostali ko su i odakle su Krgovići, kako su se obreli u Štitarici, znaju i kako se razvijalo porodično stablo od pretka koji se, ono kada Mehmed paša Bušatlija razori i popali ovo brdsko pleme, pomjeriše dalje od Turaka.
– Nakon pohare Kuča i bratskog spasa u Rovcima naši preci su pošli prema sjeveru, uz Moraču, pa dolinom Tare nastaniše se u okolini Mojkovca. Nije im se svidjela posna zemlja pored Tare, a ni mira nijesu imali od Turaka i „uskočiše” u Lijesku i Barice, u opštinu bjelopoljsku. Ostali su Krgovići tamo do 1889. godine kada su se naselili u Polja i Štitaricu. U Poljima se 1892. godine rodio Vid, moj otac i vaš predak kome smo zahvalni, kao i supruzi njegovoj Ljubici, koja je bila od Živkovića iz Krnje Jele, što nas ima i što smo ovako složni i, slobodan sam reći, radni. Dalje vam je sigurno svima poznato ko je od koga i ko je čiji, a današnje okupljanje neka bude uvod u još tješnje bratske i sestrinske veze, u bratski vijenac koji ništa, pa ni smrt, ne smije da pokida – zavjetovao je Leko i posebno pozdravio i zahvalio zetovima Krgovića i snahama kod Krgovića, za doprinos ljubavi i slozi.
Zna Leko šta i kako treba, znaju i ostali potomci Vidovi i Ljubičini. Znaju, zato se i okupljaju, a Dragan Krgović je napravio rodovnik u kojem piše da su imali široko potomstvo.
– Od Vida i Ljubice, računajući zetove i snahe, orodilo se nas 228, od kojih je 196 živih. Imali su 14 djece, 44 unučadi, 71 praunuče, 38 čukununučadi, 32 snahe i 34 zeta. Da živimo ovdje u Štitarici bilo bi to stanovnika koliko cijelo selo. Ovo je prvi sastanak i zadovoljan sam odzivom – rekao je Dragan i pozvao rodbinu da „živimo kao naši roditelji, bratski kao Krgovići!”
Jedan od vodećih svjetskih stručnjaka iz oblasti proizvodnje papira, najmlađi sin Vida i Ljubice Krgović, Milorad nije krio oduševljenje.
– Ovo je impresivno. Ja u zavičaj dolazim u želju vama i meni. Tužan zbog odlaska u vječnost naših namilijih, ali od danas sam radostan kao rijetko kada. Vaš odziv i sloga, naše kolo puno radosti i sreće neka traje dokle nas ima i dokle se sjećamo predaka. Uspomene mogu biti i tužne, ali stvarnost neka vas vodi sreći i nemojte dozvoliti da vas bilo šta pokoleba na tom putu – rekao je Milorad.
Prvi skup Vidovih i Ljubičinih potomaka protekao je u pjesmi i veselju, a naredni je dogovoren za sledeći avgust na imanju Drljevića u Tomaševu. Veselin Drljević